Prve večeri smo prespavali u novoj kolibi na Mikulju, koju je sestrinstvo manastira sagradilo za goste pod samim krstom. Jednostavna drvena građevina sa odličnom izolacijom i poneka cepanica viška u vrlo efikasnoj peći učinili su da moramo da spavamo pored otvorenog prozora, iako je napolju bilo nekoliko stepeni u minusu. Sutradan smo do podneva malo pomagali sestrinstvu, a onda smo krenuli svojim putem, u nameri da konačno isteramo džip na sam Mikuljski kamen. Put smo pronašli, ali smo gore ipak izašli pešice, jer su trenutno šumski putevi zbog nešto kiše koja je pala u toku prošle nedelje i stalnih noćnih mrazeva i otapanja slane u toku dana takoreći u želatinoznom stanju, a na tom usponu postoji kombinacija ekstremnog nagiba (sa delimičnim bočnim nagibom), blata i kamenjara, tako da će to ipak ostati za neki vreli letnji dan.
Nakon izlaska na Mikulj, u subotu smo produžili istraživanje puteljaka između Mikulja i Dubašnice, i dan završili na mestu gde sam odavno želeo da logorujem - na livadi pored izvora Fntana Šojnji. Blagovremeno smo se ulogorili i krenuli u sakupljanje drva, jer je hladnoća tu na 800 m visine počela da ujeda već kada se sunce primaklo horizontu. Zapalili smo ogromnu lomaču, pored koje smo se grejali do jedno 22 h, a onda smo se zavukli u "toplinu" svojih zimskih vreća. Savršenu tišinu u kojoj se čulo samo pucketanje vatre i zavijanje vukova s vremena na vreme, na mestu koje deluje kao da je beskrajno daleko od civilizacije, nešto je što se može samo lično doživeti. Na šator su se prvo spustile ogromne količine rose, a onda se vrlo brzo ta rosa i zamrzla, jer je temperatura nemilice išla u minus.
Ujutro nam je trebalo jedno par sati nakon izlaska sunca da sve odledimo, otresemo i prosušimo. A onda smo krenuli u svoju nedeljnu, mnogo ambiciozniju istraživačku avanturu. Potražili smo prolaz kroz lavirint vrtača i škrapara Stobora, i skoro da smo ga našli - kasnijom analizom na GE ispostavilo se da nam je falilo samo 1,35 km vazdušne linije do puta koji je van svake sumnje solidniji. Međutim, to istraživanje je iznedrilo jedno fantastično otkriće - izvor na inače potpuno suvom platou Stobora, koji stvara uslove da nekog lepog (malo toplijeg) dana dođemo do koliba u blizini, postavimo logor i krenemo malo sistematičnije u bavljenje ovom visoravni koja važi za najžešći krš u Srbiji, kome je jedino Hercegovački krš ravan (videli smo na jednom mestu blokove škrapara poređane u redovima, vrlo slično kao na Maganiku).
S obzirom da se ovoga puta nismo probili kolima preko Stobora, vratili smo se do glavnog puta ka Krnjoj jeli i preko Vojala otišli do podnožja 1187 m visoke Velike Kršijore, gde smo se popeli (ovo mi je bio premijerni uspon na Veliku Kršijoru


Fotki će svakako biti uskoro, čim stignu na dnevni red za obradu.