Pao Džormi za Novu godinu

Soba za sve što smatrate da ima veze sa planinarenjem (kao i ako želite svoje izveštaje i najave planinarskih izleta da izdvojite od ostalih)

Moderator: Moderatori

Post Reply
freebiking
Site Admin
Posts: 56
Joined: 02 Feb 2005, 14:28
Location: Gde god moze bicikl
Contact:

Pao Džormi za Novu godinu

Post by freebiking »

From: "Aleksandar Veljkovic" <sashav@s...>
Date: Tue Jan 4, 2005 10:48 pm
Subject: Pao Džormi za Novu godinu

Za nestrpljive i ostale koje mrzi da čitaju:
http://aleksandar.fotopic.net/c388451.html

Dok smo se u subotu desetinama kilometara zavlačili u skute Stare
planine vozeći pored Trgoviškog Timoka, krenuo sam da probirem po
sećanju i shvatio da sam na vrhu Midžora poslednji put bio... Pre više
od 20 godina... Nikad u zimskim uslovima. Što smo dalje odmicali, to me
je više opijala magija ovog drevnog masiva, na kome je sve grandiozno.
Masivne reke koje u punom huku vijugaju desetinama kilometara noseći
nesagledive količine vode ka Dunavu i Crnom moru, nepregledne bukove i
četinarske šume rasute po strmim padinama koje su se kao žile korena
nekog ogromnog stabla preplele sa dalekim ravnicama, ne dozvoljavajući
nam da se brzo i lako prišunjamo tajnama Stare. Midžor je div, njemu se
ne može prići tako lako. Možda se do njega ne putuje danima kao do
Everesta, ali nekada kada nije bilo asfaltnog puta do Babinog Zuba
pešaku je trebao čitav jedan dan napornog hoda i savladavanje više od
1000 metara visinske razlike kako bi stigao do "baze" iz koje se obično
kretalo u završni poduhvat, osvajanje Midžora. Zapravo, Stara planina,
sem što je sa oko 200 km dužine po prostranstvu jedan od najvećih
planinskih masiva na Balkanu, ujedno je i jedina planina u istočnoj
Srbiji koja spada u visokogorski tip (sa visinama preko 2000 metara), na
kojoj je visinska raslojenost toliko upečatljiva, bilo po reljefu,
klimatskim prilikama ili flori.

Zimi je to naročito uočljivo. Kada ovih dana krenete iz podnožja na oko
300 m visine sa blagom, gotovo proletnjom temperaturom, do skoro 2000
metara višeg Midžora doživećete kompletnu skalu klimatskih promena koju
možete da zamislite. Od snega u otapanju u dolini Goleme reke ubrzo ćete
stići do čvrstog, solidnog snega koji škripi pod nogama, koga oko vas
ima sve više i više, a sa svakom stotinom metara uspona temperatura će
padati za bar jedan stepen. Tako u trenutku kada se dokopate ledom i
maglom okovanog planinarskog doma na Babinom Zubu, na oko 1570m
nadmorske visine, sa temperaturom koja je tokom dana standardno ispod -5
stepeni, onih +10 na kojima ste 25 km dalje pored Trgoviškog Timoka
šetali otkopčane jakne delovaće vam kao sećanje na neki daleki kontinent
:)

Kada smo Radica, Srđan i ja u subotu prvog januara u sumrak napokon
stigli do planinarskog doma, niko nije previše ozbiljno shvatao naše
najave da ćemo sutradan izaći na Midžor. A mi smo se baš naoštrili na
rano buđenje, još pre 7, kako bismo pre 8 doručkovali i već zaprtili
kroz maglu ka 7,5 km udaljenom džinu. Očigledno je bilo da niko od
planinara uredno žigosanih planinarskim knjižicama nije delio naš
entuzijazam za ono što smo pretpostavljali da je osnovni razlog boravka
većine njih tamo, što će reći - planinarenje; naime, probudili smo se ne
samo pre svih gostiju koji su prethodne večeri "reprizirali" doček Nove
godine, već i pre osoblja doma, tako da nije bilo čak ni vode za umiti
se u kupatilu, a doručka (koji zvanično počinje u 7) smo mogli da se
dokopamo samo preturajući po sopstvenim rančevima u potrazi za tragovima
hrane. Što smo na kraju i učinili.

Kada su "planinari" i njihovi domaćini napokon izbauljali iz kreveta,
zatekli su nas u punoj zimskoj opremi sa čvrsto pritegnutim kamašnama,
spremnim na prćenje snega, ako treba, i do krova sveta. "Po ovoj magli
na Midžor??? A da sačekate da se malo raščisti? Šta ako zalutate?" Džaba
je bilo objašnjavati čari GPS tehnologije i činjenicu da se uz pomoć te
smešne spravice nalik na mobilni telefon neke prethodne generacije ne
može zalutati čak ni kad ideš na slepo; principi funkcionisanja
satelitske navigacije su ipak iz nekog drugog sveta u odnosu na onaj u
kome većina srpskih planinara još uvek živi. Neki su se bojažljivo
prijavljivali da bi možda krenuli sa nama, lomeći se da li je u pitanju
šansa da ipak odu na taj Midžor od koga ih je danima delio 7 km debeli
sloj magle, ili šansa da planinarsko društvo čiji su član uskoro dobije
njihovo ime usled herojske smrti druga člana. Eci, peci, pec... Nismo
sačekali da se završi prebrojavanje i ubrzo smo šmugnuli i nestali u
magli...

Zaista je u početku delovalo da je jedina stvar koja nam je garantovana
tokom čitavog dana borba sa ledenim vetrom koji je temperaturu od nekih
-10 svodio na osećaj od -30, od čega su pokreti vilice sa protokom
vremena postajali... sve usporeniji. Zato smo, logično, sve manje
komunicirali i u dubini duše se ipak nadali da ćemo u toku dana dobiti
nekakvu nagradu za uloženi trud, umesto pretpostavljenog celodnevnog
bauljanja kroz maglu i led i verovanja Geku na "reč" da smo zaista bili
na Midžoru. Kažu da sreća prati hrabre, pa se i moja prognoza da ćemo
ipak u nekom trenutku izaći iznad oblaka obistinila. Otprilike na visini
od oko 1900 metara sunce je prvo krenulo stidljivo da se pomalja nad
našim glavama, da bi ubrzo vetar razvejao pramenove oblaka i poklonio
nam neke od najimpresivnijih zimskih pogleda koje sam tokom dosadašnjeg
veranja po čukama ovoga sveta uspeo da ugledam. Bilo je zaista
veličanstveno - iz nepreglednog mora razigranih oblaka nijedna druga
planina nije umela da se izdigne kao ova, tako da je zaista delovalo da
smo na krovu sveta; padine Stare planine mogle su u ovom slučaju da budu
i Kavkaz ili Pamir, prizor je bio takav da smo mogli da kažemo da smo
bili bilo gde i gotovo da bi svako u tu tvrdnju poverovao :) Uostalom,
bacite pogled i sami: http://aleksandar.fotopic.net/c388451.html

Iako snega, barem u odnosu na to koliko u tim krajevima ume da ga bude,
nije bilo puno, nije baš bilo lako osvojiti Džormi 2. januara; to što je
snega bilo relativno malo samo je ovo učinilo mogućim za nekih razumnih
4 sata probijanja od doma na Babinom Zubu. Doduše, plitak sneg oko doma
vremenom je sa dobijanjem visine postajao sve dublji, pa smo na oko
2000m visine već upadali do kolena. Na vrhu smo ostali tek koliko da
uslikamo sebe i okolinu i bacimo pogled u provaliju od koje počinje
Bugarska. Vetar je "ubrzao" naše divljenje, a sa zapada je nailazio
ogroman oblak, koji je pretio da sasvim izvesno ukine pejzaže u kojima
smo uživali u prethodnih par sati. Tako i bi. Ubrzo se skotrljasmo sa
vrha i uronismo u oblak... Čovek bi pomislio da je nizbrdo lako, ali
kilometrima u povratku nikad kraja... U trenutku kada smo se, nakon više
od 2 sata probijanja kroz maglu u kojoj se ne vidi dalje od 10 metara
već gotovo zaledili, pramenovi su se iznenada razišli oko nas i
poklonili nam predivan sumrak, sa Babinim Zubom u glavnoj ulozi. Tada
smo shvatili da smo, posle naše velike zimske avanture, ipak stigli
"kući".

Kad smo se vratili, još više su nas gledali sa nevericom... "STVARNO ste
bili na Midžoru??? Ovih dana NIKO nije išao gore!" Znamo :) Naši tragovi
su, ako izuzmemo nekoliko zečijih, bili sada JEDINI na toj zmijici koja
vodi ka leđima uspavanog džina. Tako da po njima sada mogu i ostali da
krenu gore... Tako su planinari noću lumpovali a danju ispijali piva u
domu, a tamo neki gnusni Free... Bajkeri? Džip(b)eri? Borderi? Ma, šta
god - planinarili :) Boj ne bije svijetlo oružje, već boj bije... Dobro,
uz malu pomoć "onog odozgo", koji je u modernoj varijanti oličen u mreži
geostacionarnih satelita ;)

Nakon što smo trekove i foto "dokaze" o tome gde smo bili prebacili na
laptop, odgledasmo na istom uzbudljiv triler i pozaspasmo zasluženim
snom... Ujutro nas je, naravno, dočekala magla na kub. Nismo ponovili
grešku od prethodnog dana, već smo sa buđenjem sačekali do dobrano iza
8, kako bismo imali čime da operemo zube i kako ne bismo morali ponovo
sami da smišljamo šta doručkovati. Ideja je bila da tog jutra, ako
osvane vedro, ispešačimo do vrha stene Babinog Zuba. S obzirom na ono
što (ni)smo videli napolju, naravno da to ne bi imalo nikakvog smisla.
Sledeća zamisao bila je da se spustimo šumskim putem ka Toplom Dolu i da
produžimo ka Dojkincima, kako bismo posetili Piljski vodopad (eventualno
ga i uslikali, pa još ako je stigao da se zaledi, ihahaj!). Međutim...
Ono što bi leti bio rutinski spust, zimi je čak i za džip svojevrstan
izazov. Nakon tek polovično uspešnog raspitivanja po domu i hotelu da li
je u ovim uslovima moguće terencem sići do Toplog Dola (uglavnom nisu
mogli da procene, jer NIKO to nije pokušao otkako je pao sneg), rešili
smo da sami ispitamo situaciju krenuvši u kraću pešačku šetnju putem ka
Toplom dolu. Od ukupno 11 km koliko ima do dole, mi smo pešice prešli 2
i ustanovili da je sneg dovoljno plitak da ne preti nikakav rizik od
nasukavanja, ali je postojao drugi problem - trek log za spust tim putem
nismo imali, dotični je dovoljno nov da nije ucrtan u raspoložive
topografske karte koje smo imali na kompjuteru (tako da nam GPS pomaže
samo da u svakom trenutku ustanovimo gde smo, ali ne i kojim putem treba
krenuti na nekoj raskrsnici), a nismo bili sigurni ni da bismo na osnovu
Jonetovog opisa uspona od Toplog dola uspeli precizno da rekonstruišemo
put u suprotnom smeru... S obzirom da smo se tokom šetnje bez trunke
sumnje uverili da smo mi trećeg januara jedina živa bića u tom ogromnom
šumskom prostranstvu, bilo nam je jasno da bismo u slučaju bilo kakvih
eventualnih tehničkih problema izazvanih omašivanjem puta morali pešice
da se vratimo po pomoć gore do doma, ili da okušamo sreću sa starcima iz
Toplog Dola. Lomili, lomili... I prelomili da se zadovoljimo poduhvatom
od prethodnog dana i da pustimo da ovoga puta razum pobedi želju za
avanturom.

Da smo kojim slučajem imali trek log ovog puta, bez sumnje bismo njime
krenuli. Ali... biće prilike, ovaj prostor je prosto fantastičan za
zahtevne bajkerske ture i već mi se po glavi vrzma pregršt božanskih
jedno i višednevnih pedalofilskih seansi po kraju, uz više nego sjajnu
"bazu" u domu na Babinom Zubu. Ahhh... Svako godišnje doba je lepo na
svoj način. Koliko nestrpljivo čekam proleće kao šansu da uzjašem svog
konjića i dam neku novu dimenziju kretanju kroz taj prostor, toliko mi
je drago što smo ovaj uspon izveli baš ovako, u ovim uslovima, prteći
pešice sneg. I ne zaboravite - pravi "freeeverythinger" ne prilagođava
nameru sredstvu, već sredstvo bira u skladu sa namerom. Tek onda
prepreke zaista ne postoje - ni zima/blato, ni reljef, ni vegetacija, ni
(ne)postojanje puteva, ne mogu ga zaustaviti u nameri da stigne svuda i
svaki san pretoči u javu. Sweet dreams!

Za sve one koji su imali strpljenja da pročitaju do kraja:
http://aleksandar.fotopic.net/c388451.html
freebiking
Site Admin
Posts: 56
Joined: 02 Feb 2005, 14:28
Location: Gde god moze bicikl
Contact:

Post by freebiking »

From: vsrdjan@m...
Date: Tue Jan 4, 2005 4:34 pm
Subject: pao dzormi ;)

Pozdrav
i najlepse zelje freebiker-ima u Novoj godini.

Deo fotografija sa zimskog (02/01/2005) uspona na Midzor mozete pogledati na
http://www.matf.bg.ac.yu/~vsrdjan/galle ... /&page=all

Sale ce verovatno dati vise detalja kako on to vec ume.

Srdjan
Post Reply