

"Gušterisanje na suncu, posle sređivanja bajkova"
Ovo nam je prvo letovanje na ovakvom mestu, gde smo proveli nezaboravnih 12 dana. Bili smo ovde i zimus, kad je sve belo i pod snegom... I tada je predivno. Dakle, naš godišnji je započeo (i trajao svih 12 dana) veoma aktivno, MTB vožnjama. Još mnogo pre dolaska smo "pročešljali" sve moguće rute i mape na ovom području, prostudirali svaku mogućnost kretanja i tako krenuli u istraživanje istih.

"Pogled"
Moram ovde malo da pojasnim naš familijarni "problem" (jer to uvek čini veliku poteškoću za zajedničke vožnje)... Naime, najmlađa ćerka ima samo 7 godina i ne može da nas prati u većini ruta koje isplaniramo. Ipak, često planiramo i prema njenim mogućnostima, kako bi je uveli u ovu aktivnost od najranije dobi, u nadi da će zavoleti sve ovo kao i mi. S toga, ne forsiramo je, upravo zato da joj ne nametnemo nešto silom i da joj se smuči vožnja, već je doziramo onoliko da zaista uživa u njoj. Dolaskom u Vinu prvih par dana smo bili prepušteni sami sebi. Problem je bio: ko će čuvati Noricu? Zato se u takvim situacijama delimo, pa jedno od nas ostaje sa njom i vozi turu koja priliči njoj, a ostali idu na planiranu rutu. I tako je uvek, dok ne stignu baka i deka, da je čuvaju. S tim uvezi, koristim priliku da pohvalim našu curu, koja je prevazišla sva naša očekivanja, kada je odvozala rutu od Vine do centra Knjaževca i nazad (ukupno 26km), sa visinskom razlikom preko 200m (sa puno gore-doliranja)!

"Norica u centru Knjaževca"
Njen motiv za vožnju su bili "talasići" (opčinjena je blagim "talasima" na tom putu, kada idemo kolima tuda, gore-dole, onda joj "golica" stomak, pa je verovala da će tako biti i kada ide biciklom) i naravno obećani sladoled. "Talasići" su je duboko razočarali, ali je već sve zaboravljeno sa omiljenim sladoledom u ruci.


"Banjica"
Na samo nekoliko kilometara od Vine, a nadomak sela Rgošte, nalazi se sportsko-rekreacioni centar "Banjica" (iliti, bazen). Ono što je zanimljivo u vezi ovog bazena i što ga čini jedinstvenim je to da se on puni termalnom vodom iz izvorišta Rgoška banjica, pa je temperature vode oko 26 stepeni, a nalazi se na takvom mestu da je potpuno izolovan od gradske vreve, okružen zelenilom.
Što se nas "velikih" tiče, naših ruta je bilo dosta, no spomenuću samo neke značajnije. Prvih dana, kao što rekoh, išli smo podeljeno na vožnje, pa sam ja obišla jedan deo okoline, a Dejan i Marko drugi deo. Posle toga, neke smo ponovo obišli zajedno, uz male izmene trase, čisto da se vidi nešto više... Jedna od takvih ruta beše i ona čuvena "Potraga za višnjama" a glasi ovako:
Tih dana se baš privodila kraju berba višanja. Sve češće smo prolazili pored opustelih stabala ove voćke. Da je makar jedno zrno ostalo na nekom... Ništa! S obzirom da mi je ovo najomiljenije voće, a da ga ove godine nisam skoro ni okusila (proklete kiše sve uništiše!), može se zamisliti moje razočarenje. Ipak, duboko u sebi sam se još uvek nadala da "negde" još ima "neko" drvo koje je neko "zaboravio" da obere...
Svanuo je još jedan predivan dan, valja spremiti bajkove za vožnju. I krećemo! Zvezda je upekla odavno, al' ko još mari za one tamo što se tako odvratno brčkaju u bazenu!? Pih, kome to sad treba u ovom trenutku!? Čak i ovi klinci u Rgoštu nemaju pojma šta je dobro. Umesto da sednu na bajkove, oni se bacaju u kristalno čistu vodu. Kao da je sav svet poludeo! Ili se to meni samo čini!? Ne vidim pred sobom ništa, osim dugog konstantnog uspona, skoro bez i jednog drveta! A u bidonu još manje od 1dl vode. Savršeno!

"Izvor u selu Rgošte"
Pedaliramo lagano ka selu Vasilj, ja sva ozarena što mogu nekoga da vodim ovom rutom, jer sam već prošla tuda, pa znam put... Priroda je zaista prelepa, predivan pogled na sve strane sveta, eno tamo se čak vidi i Tupižnica...Tamo smo bili u maju, ali planinarski, popeli vrh...Fantazija! Uh, samo još malo, da zađemo u onaj šumarak, tamo ima izvor sa vodom. Vodaaaaa! Konačno! Sunce nema milosti prema onima koji ga gotive. Naročito prema njima! Ali, zašto da se žalim!? Zar nije bolje trpeti nepodnošljivu vrućinu, nego istu takvu hladnoću, i to na kiši!? Paaaa...nisam baš sigurna šta je bolje... I tako, puno je ovakvih "monoloških dijaloga" koje vodim u sebi tokom vožnje na +36. Čisto da sam sigurna da mi mozak još nije sasvim proključao pod kacigom...
I napokon, pred nama - Vasilj. Nije to ni tako malo selo, ima tu bogami više od stotinak kuća, čini mi se. I dok ostavljamo iza sebe i poslednji kućerak, Marko konstatuje:
- Ijuuu, šta je višanja!
Višnje??? Ko je rekao "višnje"??? Hm, mora da mi se samo učinilo, pa se sve "tešim" u sebi, a i na glas:
- Ma, kakvi, to je već sve obrano, Maki. Sumnjam da tu ima još neka višnja.
- Stvarno, eno tamo, puno drvo!
- E, ajde baš da vidim, pokaži mi.
I dođe taj dugo iščekivani trenutak spuštanja bajkova na trvnatu površinu u hladovinu oraha pored puta. Kročismo u voćnjak... pun zrelih višanja!!! Naime, i ovde su prošli berači, vidi se, ali je najverovatnije ovo što je ostalo na donjim granama, u toku berbe bilo još nezrelo, pa je ostavljeno neobrano, da još malo sazri... Na žalost, ili na sreću (nebitno čiju!), naišli smo mi


Posle toga smo krenuli jednu rutu, koju su Dejan i Marko započeli prethodnih dana, ali su kasno krenuli, pa je nisu dovršili. Kada kažem "nisu dovršili" pod tim podrazumevam da nije izvedena do kraja kako je prvobitno planirano. Dešavalo se da nekada skoro ceo dan provedemo u čišćenju i štelovanju bajkova, pa u vožnju krenemo tek kasno popodne. A to nije zbog loše organizacije, već prosto zato što smo na godišnjem i ništa ne forsiramo, radimo sve opušteno, uz kaficu, ne jurimo nigde... A i paklene su vrućine, zaboga! Dakle, planirasmo rutu od Vine, preko Knjaževca, Trgovišta, Baranice i Žukovca do Aldinca, pa povratak preko Radičevca, Papratne (napuštena sela), Gornje i Donje Kamenice (gde se mogu videti crkva Presvete Bogorodice iz XIV veka i manastir Svete Trojice iz XV veka), nazad do Vine, da zatvorimo taj krug. Međutim, kasno smo krenuli i ovaj put, pa smo stigli svega nekoliko kilometara pre Aldinca i vratili se istim putem nazad, jer smo ocenili da bi nas uhvatio debeli mrak (bilo je još dosta km), a i nije nam bio "feeling" da sada "protutnjimo" tim krajem, bezglavo, već nam je ideja bila i da nešto lepo vidimo i fotkamo.

"Debela stena"
Sela u dolinama Timoka karakteriše neopisiva lepota, gde se prepliću etno motivi i tradicija sa kasnorimskim iskopinama i spomenicima. S toga, razumno odložismo tu rutu za neki drugi put.

"Trgoviški Timok, u blizini Baranice, poznatog izletišta i kupališta blizu Knjaževca"
Jedan od narednih dana smo iskoristili priliku da "skoknemo" do Crne Trave, jer se održavala MTB trka za ligu Srbije, a i da se sretnemo s nekim prijateljima. Našim skromnim učešćem u trci smo uveličali ovaj događaj, stekli nova poznanstva i obogatili svoja iskustva, a posle trke nismo propustili ni priliku da obiđemo Vlasinsko jezero, te smo se provozali 12tak km njegovom obalom i uživali.

"Me in action!"

"Ulazak u cilj"

"Deo staze kroz Crnu Travu"

"Centar Crne Trave"

"Vlasinsko jezero"
Eeee, a onda, narednog jutra probudih se sa oštrim bolom u levom uhu! ... Ne znam ni kako ni kada ni gde... Posetih doktora u Knjaževcu, koji je dijagnostikovao upalu ušnog kanala (sva sreća da upala nije otišla dublje!) i dobih antibiotik i kapi. Naravno, za mene beše završena sezona vožnji do kraja godišnjeg, ne zato što ne bih smela da vozim u tom stanju, već sam se lično osećala veoma loše. To uhu je konstantno bilo "aktivno" u zadavanju boli, i to veoma oštre boli, pulsiranju i peckanju, da prosto nisam bila u stanju za bilo kakav napor. Ne moram da naglašavam svoju razočaranost i tugu!? A i zavist! Dejan i Marko su posle toga u dva navrata pravili izlete na Babinom Zubu, popeli Midžor, vozili do Novog Korita... dok sam ja kuvala ručak, prala veš, gledala "Šeherezadu" i igrala Yamb - na planini!!! Šmrc!!!

No, bilo je zanimljivo i brati pečurke! Barem smo imali šta da jedemo.


"Lisičarke"

"Vrganji"

"Biće dosta za zimu"
Babin Zub i Midžor nisu strane destinacije ovde, vidim mnogi su ih pohodili već, što planinarski što bajkerski... tako da neću ni opisivati taj uspon. Jedino što je meni interesantno je bilo to da su Dejan i Marko pokušali u dva navrata da stignu u Topli Do i - oba puta su se izgubili.... negde na nekoj raskrsnici, koje nema na karti... Još su prvi put i pokisli do gole kože, jer ih je na izlasku iz šume uhvatilo nevreme. Čak i posle tog prvog puta, studirali smo mapu i neke tekstove (putopise sa te ture), uvereni da će drugi pokušaj uspeti ("znam tačno gde smo se zeznuli, trebali smo ovuda!")...I nije vredelo. I drugi put se desilo isto. Eh, taj Topli Do će nam zaista doći glave.

"Crnovrška reka"

"Srna negde na putu za Topli Do"

"Put ka Toplom Dolu, ali je misterija gde se gubi"

"Uspon na Midžor"

"Moja MERIDA na vrhu Midžor, Dejan i Marko"

"Još jedan pogled na Babin Zub, tj. reklo bi se - celu vilicu"
Pa ništa...ostaje nam da sledeći put pokušamo ponovo (moja malenkost će možda intuitivno naći pravi put!?). A i treći put Bog pomaže, kažu stari... Jedna od prelepih ruta bila je i preko Minićeva, prema Novom Koritu, uz Koritsku reku...

"Koritska reka"
Tom prilikom je posećen i arheološki muzej u selu Ravne, gde je sačinjena dragocena lapidirijska zbirka etno-spomenika, koji govore o Latinima, žiteljima ove naseobine. Ovde je pronađeno na desetine rimskih spomenika-žrtvenika, carskih počasnih natpisa nadgrobnih stela, kao i drugih brojnih primeraka antičke bronzane i mermerne skulpture. Ovaj muzej se sastoji od već pomenutog lapidirijuma, stare seoske škole i kuće u tradicionalnom stilu, u čijem se podrumu nalazi postavka muzeja vinarstva.

"Arheološki muzej u selu Ravne"

"Ispod ove kuće je podrum vina"
I tako... dok s nestrpljenjem iščekujemo sledeći godišnji odmor, koji će se svakako odvijati u sličnom stilu, ostaje nam samo da se čežnjivo prisećamo svih lepota Stare planine i njenih obronaka, ali i daleko čuvene srbijanske kuhinje, koja se na svoj specifičan način podvlači čoveku pod kožu, tako da i oni zakleti "zdravohranioci" teško odolevaju "nezdravim" gurmanlucima ovog podneblja. Gulaš od divljači (srnetine i divlje svinje) nismo uspeli da uslikamo, jer je munjevitom brzinom nestao sa stola. Najbolji sir na svetu se i ne slika, one se jede i - prosto topi u ustima! A kako neko može da doručkuje npr. musli, pored ovakvog parčeta pizze, nije mi jasno!?


"Pizza na srbijanski način"