Moja polilema je pre par dana konačno doživela epilog u vidu Alcatel-a OneTouch X (5035D). U najužoj konkurenciji je bio i Sony Xperia Z (ovaj vodootporni što ga poslednjih dana intenzivno reklamiraju), ali je prevagnula činjenica da je Alcatel mnogo jeftiniji (sa mojim paketom dobija se džabe, tj. za dinar) i što je dual sim (pa me lišava frustracije stalnog tegljenja privatnog i službenog telefona sa sobom). Šta sam dobio, odnosno na kakve kompromise sam pristao?
Očigledno je bilo jako teško iz oskudne ponude mobilnih operatera zadovoljiti uslov da telefon ima i (danas rapidno odumiruću) mehaničku slide tastaturu, pa sam, doduše pomalo nevoljno, pristao da je se odreknem. Pomislih, ako toliko ljudi tipka po ekranima i tvrdi da je to sasvim ok i da im ništa ne fali, hajde da i ja pokušam, nemoguće da toliki ljudi lupaju gluposti, a da sam samo ja "pametan". Druga stvar od koje sam odustao jesu minijaturne dimenzije telefona - pristao sam da se odreknem tog uslova zarad većeg ekrana više rezolucije i bolje čitljivosti, pošto sam i inače ćorav, tako da će to biti znatan pomak u odnosu na dosadašnje iskustvo. Sve u svemu, uzeo sam nešto što bi se moglo nazvati tipičan savremeni Android telefon, izbegavši pritom da potrošim neracionalne količine para zalećući se za "in" brendove poput Applea, Samsunga ili HTC-a.
Prvi utisci su ok (a naročito mi je cool dual sim funkcionalnost), uspeo sam čak jednostavnije nego što sam mislio da ću da sinhronizujem sve svoje kontakte sa raznih strana i da ih prebacim na Gmail nalog. Doduše, još uvek sam u fazi blage frustracije navikavanja na Android, jer štošta funkcioniše drugačije nego na Windows Mobile-u i proći će neko vreme dok se ne odomaćim i skapiram šta ovo čudo zapravo sve može.
Što se kucanja po ekranu tiče, koliko god vežbao nema teoretske šanse da dostignem brzinu, preciznost i produktivnost mehaničke tastature, tako da tvrdnja da je touch screen telefon bez dodatne tastature ok solucija za poslovne korisnike čini mi se da baš i ne stoji - ipak je to pogodnije za pališe i klince kojima efikasnost u komunikaciji baš i nije na visokom mestu liste prioriteta (ali u tom smeru se i generalno razvija celokupno tržište "pametnih" telefona). Međutim, ta konfigurabilnost prostora na ekranu koja se dobija virtuelnom tastaturom ima i svojih dobrih strana, a definitivno deluje blagotvorno na moje oči kojima više ne trebaju cvikeri da pročita bilo kakvu informaciju na ekranu (na majušnom 320x240 Windows Mobile ekranu mog prethodnog telefona i čitanje SMS poruka počelo je da zahteva naočare).
Sa svojim ekranom od 4,5" ova "cigla" deluje glomazno i još uvek nisam smislio pametan način da ga nosim - očigledno ću morati da nabavljam neku novu futrolu. Ovo jako teško da može da stane u bilo kakav džep i to je jedna od nuspojava aktuelnog trenda pretvaranja mobilnih telefona u male kompjutere. Možda bih ipak po tom pitanju malo bolje prošao da sam uzeo drugi OneTouch model koji je nešto manjih dimenzija i ima 3,5" ekran, ali sam se ovde polakomio za višom rezolucijom (540x960), računajući da će doprineti čitljivosti. Inače, baterija me je vrlo prijatno iznenadila štedljivošću u standby režimu - juče dok sam ceo dan bio na terenu od jutra do mraka izgubila je tek oko 30% struje (pritom nekoliko razgovora i otkucanih SMS poruka), što bi za prethodni telefon bilo iluzorno - njega bih već tamo negde s prvim mrakom morao da doturim do utičnice ako neću da rizikujem da se prinudno isključi.
Eto, to su neki moji prvi utisci. Ostatak kad zaista naučim da radim s Androidom
