Da, meni to Grujo što pominješ naročito smeta jer živim u stanu na trećem spratu u centru grada, gde tek nemam nikakvih uslova za higijenu tehnike. Da sam kojim slučajem u kući s dvorištom i česmom u dvorištu pride, bila bi to skroz druga priča. Ovako sam odavno batalio detaljno pranje bajsa, zapravo, svaki put ga nakon nekog ozbiljnog usvinjenja tek malo isprskam vodom da se skine krupna prljavština, a relativno pedantno održavam samo vitalne delove pogonskog mehanizma (lanac, zupčanike, menjače). Mada mi ni oni nikad ne dostižu onaj stadijum "visokog sjaja" koji vidim da je za mnoge bike-fetišiste pravilo
Naravno, u zimskim, a naročito u ekstremno raskvašenim uslovima, nemoguće je izbeći i drugi aspekt prljanja i kvašenja, a to je kvašenje samog sebe. Postoji neka granica preko koje apsolutno više ne može da ti predstavlja zadovoljstvo, dok recimo pri pešačenju, a naročito pri 4x4 vožnji, mogućnosti zaštite od vrmenskih uslova i podloge su daleko bolje. Zato je bajking kao način kretanja kroz prirodu i najosetljiviji na promene vremenskih uslova i (barem kada je pedaliranje van asfalta u pitanju) najpodložniji ograničenom trajanju sezone u toku godine.
Teoretski se, naravno, može pedalirati bilo kada, jedino što tu u mnogim situacijama stepen mazohizma značajno prevazilazi hedonizam. Zato volim da kažem da ja biram sredstvo (tj. način) kretanja kroz prirodu u skladu sa trenutnim potrebama i uslovima, umesto da pristanem da budem talac samo jednog sredstva i načina.
Inače se slažem da pedaliranje pri blagom minusu na dobro utabanoj podlozi ume da bude izuzetno prijatno iskustvo, i to daleko više van urbanog okruženja, gde je manje soli i uopšte pokušaja da se ukloni sneg s puteva. Iskoristio bih priliku da podsetim na višednevnu turu po Tari početkom januara 2006. (pedalirali Buba, Miša i ja), koja mi je ostala u izuzetno prijatnoj uspomeni:
http://aleksandar.fotopic.net/c818230.html