Vratismo se, pa samo ukratko da izvestim šta je i kako bilo. Kao što i Igor reče, iz smera Lisina nije bilo šanse da probijemo blokadu, jer su se protiv tog plana urotila dva faktora koja su jedina (i to u sadejstvu) mogla da nas spreče - najveća količina snega koja je na području Lisina i kanjona Resave pala u poslednjih 30 godina (barem tako tvrde meštani) i činjenica da je ojužilo i da je taj sneg bio mokar, tvrd, ekstremno težak, a kroz takav sneg ako je dublji od 20-ak cm jednostavno nikakve vožnje na točkovima nema, samo guseničari prolaze. A u gornjem toku kanjona Resave snega je bilo 80-ak cm, ako ne i više (bilo ga je osetno više nego u višim delovima planine).
Dan pre našeg nailaska lokalna ekipa iz "Srbijašuma", iz Strmostena, bagerom guseničarom je uspela da probije put kroz kanjon Resave do kraja doline, pod samom Stražom, nekih 15-ak km od rampe u Lisinama. To je značilo da naš plug stupa na scenu tek kad ostanemo bez njihove prtine, odnosno od Vinatovače. Sreli smo ih u Glopu, oko kilometar nizvodno od baraka šumskih radnika nadomak Vinatovače, kako pokušavaju da poprave bager koji je crkao. Tu je bio i Rade iz Strmostena, u čijoj smo lovačkoj kućici na Bobovačkoj reci boravili prošle zime sa ekipom švajcaraca sa kojima je proprćen CEO Kučaj (imate fotke na
http://aleksandar.fotopic.net/c1447116.html - snega je bilo slično kao sad, ali sa jednom bitnom razlikom - bio je to rasresit pršić na temperaturi od -15, kroz koji se moglo do dubine vrha haube). Rade je kao iz topa rekao da NEMA ŠANSE da probijemo put zbog mokrog snega na koji se čas posla nasedne. Kilometar i nešto dalje došli smo u priliku da proverimo njegovu teoriju...
Uredno smo namontirali prethodne noći konstruisani plug, pokušali i zaista - sneg je bio previše težak da bi mogao da se gura, a auto je isuviše lako nasedao na taj sneg. Šteta, jer je plug bio metalne konstrukcije, znatno čvršći od onoga koji smo imali sa švajcarcima prošle godine, sa vrlo pametno smišljenim patentom protiv "zakucavanja" u sneg u vidu jednog avionskog točka na samom špicu (videćete na fotkama čim ih okačim). Da smo samo imali normalan, svež sneg, ono bi prošlo do manastira kao lokomotiva ekspresnog voza. Za ovo što smo naumili okasnili smo, zapravo, nekih nedelju dana.
Vraćajući se iz neuspešnog probijanja puta do manastira iz smera Lisina, negde na početku kanjona Resave, sreli smo mati Efrosiniju u Land Roveru, koja je krenula po oca Akakija koji bi trebalo da se spusti motornim sankama do Vinatovače. Bilo nam je krivo što nije stigao ranije, te nismo bili u prilici da se sretnemo s njim dok smo isprobavali plug. Dan je već bio na izmaku, i pristupili smo "planu B", odnosno odlasku do Bojanove kolibe na Radovanskoj reci, oko planine, prišavši iz smera sela Jablanice pod Rtnjem.
Kada smo stigli do Jablanice u neverici smo gledali sneg pored puta, koga praktično nije ni bilo - s druge strane planine, na približno istoj nadmorskoj visini, snega je bilo barem pola metra. Do Bojanove kolibe praktično nikakvog "probijanja" nije ni bilo - dovezli smo se opušteno, putem na kome je pored ogromnih bara ostalih nakon topljenja snega, tek tu i tamo ostala poneka krpa leda. Iako je već uveliko bio mrak, to nam je ulilo optimizam da bismo možda s te strane planine mogli nekako da prođemo do manastira, uprkos vlažnom snegu. I otac Akakije je na manastirskom blogu naveo da je snega u kanjonu Resave bilo daleko više nego gore na planini, tako da smo se ponadali da će iz smera Velike Brezovice (gde se stiže direktno putem u Radovansku reku) sneg možda biti taman dovoljno plitak da naši zverski kramponi mogu nekako da ga savladaju.
Sutradan je osvanuo promenjiv dan - na istoku je probijalo sunce, ali su sa zapada nailazili oblaci koji su ponovo pretili nekakvim padavinama. Kako smo napredovali uz Radovansku reku sneg se pojavio i postepeno ga je bilo sve više, ali je, na našu sreću, i do šumskog gazdinstva na Velikoj Brezovici prošao bager i proprtio put. Prtine je bilo i još oko kilometar levo, na glavnoj Kučajskoj "magistrali" prema manastiru, a onda je zabava počela...
Ovoga puta rešili smo da idemo bez pluga - očigledno je Neši malo dojadilo da svaki put provodi po pola sata sklapajući isti kada nam ustreba. Dubina snega je bila taman tolika da grdosije od 4.0, odnosno 5.2 litara u redukciji mogu nekako, urlajući da se probijaju. Prošli smo Groš Rajka i spustili se u dolinu Vejske reke, da bismo se suočili sa nepremostivim problemom - voda koja teče uz put prilično je potkopala teren, napravila duboke kolotrage, između kojih je bila dovoljna hrpa snega koja se nije mogla probiti. Podloga je bila jako meka i u nju se propadalo, a okolo zbog konfiguracije nikako nije moglo. Takav teren je trebalo probiti u dužini od par stotina metara, do raskrsnice kod ćumurana na Vejskoj reci. Probali smo jednim autom i - momentalno ga zaglavili. 12 ruku sa nekoliko lopata relativno brzo je rešilo taj problem, ali je bilo jasno da dalje neće moći. Stigli smo na pola puta od Velike Brezovice do manastira, ali su nas u nastavku čekali možda i veći problemi, u vidu uzbrdica jačeg nagiba i verovatno još pogubnijeg dejstva vode na delu gde put prolazi pored Demižloka.
Vratili smo se za još jednu noć u Bojanovoj kolibi, za sada odustavši od pokušaja da proprtimo put do manastira. Da imamo Unimog, ili barem Pincgauer, možda bismo i u ovakvim uslovima prošli, ovako jednostavno nismo imali dovoljno velike točkove i dovoljno veliki razmak od tla za ovu dubinu mokrog snega.
Na Radovansku reku smo se vratili pre mraka. Pomogli smo Bojanu da poseče neko šipražje, napravivši te večeri veliku vatru, pravu lomaču, čiji je plamen šikljao i po nekoliko metara u vazduh. Bio je to sjajan prizor u poslednjoj februarskoj noći, toploj i potpuno prijatnoj. Na livadi oko Bojanove kolibe ostala je tek poneka stidljiva krpa snega.
Plan za današnji dan (nedelju) rodio se spontano, kada smo videli prelepo sunčano jutro i Rtanj kako se beo od snega presijava na suncu. Predložio sam da pokušamo da se popnemo na Rtanj (pešice), tako što bismo putem koji ide od sela Mužinca stigli dokle se može terencima, a odatle do vrha ima još oko sat, do sat i po hoda. Krenuli smo dosta kasno jer je ujutro bilo još posla na Bojanovom imanju, tako da nije bilo vremena da se penje iz podnožja, bilo sa severne ili istočne strane (a i raspoloženje za tako nešto u grupi je bilo vrlo podeljeno). Nismo znali kako stoji stvar sa količinom snega na prilazima južnim padinama Rtnja, gde je pre samo 3 nedelje kada smo imali prethodnu seansu snimanja bilo potpuno suvo.
Količina snega pored puta koji od naselja Rtanj penje ka prevoju na oko 750 m visine pre nego što krene nizbrdo ka Sokobanji je već iziskivala oprez u prognozama. Stigli smo do dobro poznatog puta na prevoju koji vodi do sela Šarbanovac i Mužinac, uz olakšanje što na njemu već ima nekih tragova. Znači, neko je već uspeo da prođe, barem donekle. Probili smo se do raskrsnice gde se odvaja put ka Šarbanovcu levo, a desno ka planini, gde smo sreli ekipu lovaca sa traktorom i Nivom. Oni nam rekoše da su išli samo do obližnje pojate i izrazili su ozbiljnu sumnju oko toga hoćemo li moći da se probijemo. Kažu, sneg je veliki. Reših da idemo na sigurniju varijantu, svestan da u tom nastavku puta imamo neke dosta jake nagibe na putu - ako bismo nastavili, lako je moguće da na nekom mestu više ne možemo ni napred ni nazad (barem dok sneg ne okopni, a ako i narednih dana bude +14 C kao danas možda i ne bismo predugo čekali).
Spustili smo se u Šarbanovac, u nameri da ka Rtnju krenemo glavnim putem, iz Mužinca. Usput smo susretali lovce (verujem da smo prebrojali njih stotinak), koji su došli u hajku na vuka. Odvraćali su nas od namere, tvrdeći da nas odmah tu iznad sela čeka ogroman smet, koji čak ni bager nije uspeo da probije. Zaista, neposredno iznad kaptaže lokalnog vodovoda, imamo šta da vidimo - smet visok skoro 2 metra, ali srećom dosta kratak, tek nešto više od toga.
Rešismo da svojeručno uradimo ono što "ni bager nije mogao" - kao i toliko puta do sada u ova 3 dana, lopatice u šake, i složnim naporom za petnaestak minuta bio je probijen par metara širok prolaz kroz dvometarski smet. Njega smo prošli, ali smo se u nastavku suočili sa snegom koji je bio taman toliko dubok da smo nasedali trupom. Pokušavali smo svašta - tehniku "utabavanja" podloge (napred, nazad, malo levo, malo desno), pokušaje prolaska iz zaleta, da bi sve to rezultiralo samo sa još dosta lopatanja i ispomaganja sajlom - svako malo izvlačili smo jedan drugog. Bilo je jasno da tim tempom nikako ne bismo stigli na vreme da se izveremo na Rtanj, a i bilo je vrlo verovatno da je samo pitanje trenutka kada bismo, recimo, naleteli na neki par stotina metara dug smet koji se nikako ne može probiti složnim naporom lopata u našim rukama.
Biće da je ovoga puta ipak priroda izašla kao pobednik. Ili smo mi želeli previše? Kako bilo, proleće je tu, nadohvat ruke. A onda više neće biti ove vrste neizvesnosti, avanture inaćenja sa naslagama nečega kroz šta se samo gusenicama može. Da nismo probali, ostali bismo uskraćeni za jedno dragoceno iskustvo. U svakom slučaju, imamo dosta stotina sjajnih fotki, koje će uskoro biti probrane i okačene
